Šizofenija

Rascep ličnosti
Šizofrenija pripada grupi duševnih oboljenja sa specifičnim simptomima, koji dovode do dezorganizacije ličnosti, ometanja mišljenja, emocija i shvatanja te motoričkog ponašanja.

Oboleli od šizofrenije poremećeno rasuđuje, njegove misli su u neskladu su sa osećanjima, dolazi do ideoafektivnog rascepa. Poremećaj mišljenja se u šizofreniji ispoljava kao nepovezanosti misli (gubitak asocijacija). Osećanja su neusklađena, ne odgovaraju situaciji, kruta su i ravna, zastupljeni su suprotni impulsi i težnje. Autizam dovodi do prekida veza sa stvarnošću, bolesnik se osamljuje u svetu sopstvenih fantazija.Neurobiološka istraživanja poslednjih godina doprinela su objašnjenju šizofrenije, a ističu se i otkrića mirror neurona i razmatranje intersubjektivnosti s neurobiološkog stanovišta.
Šizofrenija se može gledati kao relaciona bolest i to nam daje usmerenje u terapijskom smislu. Glavni zadatak lečenja jeste uspostavljanje veze s pacijentom, što omogućava uvid u prirodu i uzajamnost ljudskih odnosa, ističe naš sagovornik.

U Srbiji oko 0,9 odsto stanovništva starosti između 15 i 45 godina oboleva od šizofrenije, a statistike pokazuju da nema porasta obolelih – procenat je konstantan godinama, bez obzira na ratove, ekonomske teškoće, migracije… iako šizofrenija podjednako pogađa i muškarce i žene, češće se javlja kod pripadnika jačeg pola, u tinejdžerskom dobu ili ranim dvadesetim, dok se kod žena obično manifestuje u dvadesetim ili ranim tridesetim.

Uzroci šizofrenije
Postoji niz hipoteza o uzrocima šizofrenije, ali nijedna od njih nije dala definitivan odgovor na pitanje – zašto nastaje ta bolest. Transmetilaciona teorija ukazuje na postojanje nekog nenormalnog metabolita, dok dinamička i adaptaciona teorija ističu poremećaj metabolizma neurotransmitera ili njihovu izmenjenu aktivnost. Biološka, heredodegenerativna teorija upućuje na slabljenje afektivnih i nagonskih dinamizama obolele osobe.
Prema dopaminskoj hipotezi, hiperaktivnost neurotransmitera dopamina glavni je uzročnik šizofrenije, što se dokazuje činjenicom da uzimanje amfetamina koji stimuliše dopaminsku transmisiju može izazvati psihozu šizofrenog tipa. S druge strane, blokada dopaminskih receptora u osnovi je delovanja lekova koje najčešće koristimo za lečenje šizofrenije. Svoje dokaze imaju i teorije deficita, konflikta i hipoteze, koje ukazuju na stresove i izloženost negativnim faktorima u okruženju.

Epigenetička shvatanja značajna su zbog toga što ukazuju na moguće pravce delovanja u prevenciji šizofrene bolesti, što bi bio dokaz da genetska predispozicija ne mora biti odlučujuća pri nastanku ove bolesti.

Kako se dijagnostikuje šizofrenija?
Bolest se dijagnostikuje opštim lekarskim i specijalističkim neuropsihijatrijskim pregledom, utvrđivanjem genetskih dispozicija, neurofiziološkim ispitivanjima i neuroimidžing metodama (vizualizacijom mozga magnetnom rezonancom, skenerom – kompjuterizovanom tomografijom, pozitronskom emisionom tomografijom, korjšćenjem radioizotopa…), kao i pomoću psiholoških i neuropsiholoških ispitivanja.

Odlučujući doprinos dijagnozi daje klinička slika.U opštoj populaciji, rizik obolevanja od šizofrenije je 0,85%, a bliže krvno srodstvo označava i veći rizik. Na primer, ako je jedan roditelj oboleo, rizik za dete je od 14 do 16%, za jednojajčane blizance iznosi od 20 do 75%, za dvojajčane od 5 do 15%, a za decu oba obolela roditelja od 40 do 68%.

Karakteristični simptomi šizofrenije
Šizofrenija predstavlja spektar poremećaja u kom se izdvaja nekoliko karakterističnih oblika, a svaki od njih ispoljava se određenom vrstom simptoma. Prosta šizofrenija ispoljava se pasivnošću, povučenošću, društvenom izolacijom. Bolesnik nije sposoban za konstruktivnu komunikaciju, bezvoljan je, apatičan, nezainteresovan za sve što predstavlja sastavni deo života.

Hebefreni oblik daleko je složeniji. Osoba s ovom vrstom šizofrenije ispoljava potpunu dezorganizovanost mišljenja, ponašanja i osećanja. Bolesnik je istovremeno veseo i tužan, potpuno neprilagođen, nesposoban da shvati realnost. Ponašanje mu je neprimereno situaciji, a govor nekoherentan. U slučaju katatonog oblika najdominantniji je poremećaj volje, dok su za paranoidni oblik šizofrenije karakteristične paranoidne ideje: bolesnik misli da neko krade njegove misli ili upravlja njegovim ponašanjem. Najčešći simptomi su poremećaj mišljenja, nepovezan govor, neologizmi, verbigeracije i mutizam, kao i bizarno ponašanje – manirizam, stanja stupora (utrnulosti), katalepsije (dugotrajno zadržavanju delova tela ili čitavog tela u istom položaju), stereotipno ponašanje, ehopraksije (kopiranje pokreta drugih) i negativizam. Pamćenje i inteligencija obično nisu oštećeni, a pažnja može biti potpuno očuvana.

Kako se leči šizofrenija
Bolest se javlja između 15. i 45. godine života, a od puberteta do 30. godine ispoljava se 50% svih vrsta šizofrenije. Danas primat u lečenju ima biološka terapija, što pre svega podrazumeva uzimanje lekova. Usled određenih indikacija primenjuje se elektro-konvulzivna terapija, retko i neurohirurške metode.Lekovi su neophodni i važni, jer znatno menjaju tok bolesti. Osoba na redovnoj terapiji nema ispade i ponaša se normalno. Ukoliko pacijent ne uzima lekove, ulazi u postpsihotično stanje i počinje da se ponaša kao i svi drugi sa rezidualnim oblikom šizofrenije. Za dobar tretman neophodne su i psihoterapija i socioterapija.

Prognoza bolesti
Kod 10-15% obolelih šizofrenija se uz redovnu terapiju u potpunosti povlači. Ako se za pet godina ne ponovi nijedna epizoda, smatra se da je bolesnik izlečen. U drugoj grupi su bolesnici s blagim i srednje teškim oštećenjima. Tu spada oko 40-50% pacijenata kod kojih postoje simptomi oštećenja. To su obično bezvoljni ljudi koji se lako zamaraju. U trećoj grupi, u koju spada 35-40% bolesnika, nalaze se oni s izraženim šizofrenim oštećenjem i nepovratnim propadanjem ličnosti obolele osobe. U ovoj grupi su i pacijenti sa šizofrenom demencijom.